Stranih je radnika i radnica u Hrvatskoj sve više, a broj radnih dozvola 2025. godine će izgledno biti rekordan - samo do kraja travnja izdano ih je 68 tisuća. Među onima kojima su dozvole izdane više ne prednjače susjedi iz post-jugoslavenskog regiona. Na vrhu ljestvice inozemne radne snage našli su se državljani Nepala (više od 14 tisuća), a zatim slijede državljani Bosne i Hercegovine (više od 12 tisuća) i Srbije (više od 8 tisuća). U rujnu 2024. otvoren je i Centar dobrodošlice za strance (Petrinjska 31, Zagreb), prvi centar za informiranje stranaca u Hrvatskoj, u kojem bi strani radnici i radnice te raseljene osobe trebali moći dobiti informacije o ostvarivanju svojih prava i korištenju usluga koje osigurava Grad Zagreb.

Važni su i recentni prijedlozi predviđeni izmjenama Zakona o strancima, među kojima ističemo uvođenje ograničavanja zapošljavanja u nedeficitarnim zanimanjima kako broj stranih radnika kod poslodavca ne bi bio veći od broja domaćih, produljenje dozvole za boravak i rad s dosadašnje jedne na tri godine, zabrana zapošljavanja kod onih poslodavaca koji su osuđeni za kaznena djela ili najteže prekršaje iz područja radnih odnosa i socijalnog osiguranja te stroža pravila za smještaj radnika i radnica.

Iako sporo i minimalno, kroz zakone se počinju raditi prvi iskoraci prema potrebama i pravima stranih radnika, a kroz medije hrvatska javnost postaje verzirana u baratanju statistikama o tim radnicima, kao i u “ekscesnim” pričama (najčešće o degradirajućim uvjetima smještaja ili rasističkim napadima na strane radnike). Međutim, većina svakodnevice većine stranih radnika u Hrvatskoj i dalje nam ostaje nepoznanica, kao i njihova iskustva dolaska u ovu zemlju.

O tome se pričalo na okruglom stolu s nepalskim radnicima i hrvatskim sindikalistima u zagrebačkom Multimedijalnom institutu.

Pitanje po pitanje, raspletalo se zamršeno klupko dolaska radnika iz Nepala u Hrvatsku. Za početak - kada žele ići u Hrvatsku, koga kontaktiraju? Kontaktira li možda netko njih i nudi im da idu u Hrvatsku? Kako sve može izgledati taj inicijalni korak nepalskog radnika ili radnice prema Hrvatskoj?

- Što se tiče mog iskustva, kada sam razmišljao o radu u inozemstvu, kontaktirao sam svog jednog rođaka koji je već bio ovdje. Tim kontaktom sam otišao do jedne agencije koja je zapravo radila taj skriveni posao. Nemamo nikakve radne odnose između hrvatske vlade i nepalske vlade. Sve ide preko privatnih agencija i nije transparentno. Preko tih veza dobio sam priliku sudjelovati u intervjuu i bio sam odabran za posao - poručuje Tashi, radnik za okruglim stolom.

- Koliko ja znam, a u Hrvatskoj sam već skoro 10 godina, situacija se drastično mijenjala kroz godine i sve više Nepalaca dolazi u Hrvatsku raditi. Prvo kontaktiraju agencije. Ovdje imamo agencije koje zapošljavaju strane radnike i imamo te agencije u Nepalu. U kontaktu su. Hrvatske agencije šalju zahtjeve agencijama u Nepalu. Agencije u Nepalu nekako dolaze do ljudi, promoviraju se među onima koji žele ići u Europu - nadovezuje se Gauri, radnica i prevoditeljica.

Objašnjava i kako oni koji žele doći u Hrvatsku, agencijama moraju platiti puno novca, između sedam i 10 tisuća eura. - To je ogroman novac koji radnici moraju platiti da dođu u Hrvatsku, a onda ovdje rade za minimalnu plaću. Glavni problem je što agencijama plaćaju, a kasnije ih agencije uopće ne štite - dodaje Gauri.

Tashi govori kako iznos koji nepalski radnici plaćaju varira, može biti šest tisuća, može biti osam tisuća eura, itd. - Sve ovisi o tome koliku proviziju tvrtka ili agencija u Hrvatskoj naplaćuje nepalskoj agenciji. To je izravno relevantno za agenciju u Nepalu. Ako je provizija visoka, moraju tražiti više novca od radnika. Svi se troškovi tog procesa zapravo prenose na radnika - objašnjava.

Uplatu cijelog novčanog iznosa agencije u Nepalu traže unaprijed, a tek nakon toga se pokreće proces pronalaska posla i ishođenja radne dozvole za radnike, te putovanja u Hrvatsku.

- Moramo predati svoje biološke podatke nepalskoj agenciji, a oni će samo provjeriti naše podatke. Ako budemo izabrani, obavit će s nama intervju. Nakon intervjua, tražit će od nas kopiju skenirane putovnice. Moramo dobiti i potvrdu o policijskom dopuštenju, koju daje naša policijska uprava. To zatim mora ovjeriti veleposlanstvo. Nakon podnošenja svega toga, čeka se da radna dozvola. To se čeka dugo, često duže od tri mjeseca. Nakon što poslodavac dobije radnu dozvolu, radnike se obavještava da je dozvola ishođena, i zatim dobijemo termin za predaju vize u veleposlanstvu - predočava proces Tashi.

Vizu se može dobiti u Katmanduu, glavnom gradu Nepala, ili može biti procesuirana u nepalskom i hrvatskom veleposlanstvu u susjednoj Indiji, na što se odlučuje dio radnika iz Nepala i Bangladeša.

- Vrlo je teško dobiti termin u Nepalu. Čeka se dugo. U mom slučaju bilo je jako komplicirano, jer mi je radna dozvola uskoro istjecala, i nisam imao puno vremena. Tako da sam otišao u Indiju zbog pečatiranja vize. Dakle, i to me koštalo puno - kazuje Tashi.

I u Indiji postoji sve veće opterećenje u uredima koji zaprimaju takve zahtjeve jer raste broj radnika koji žele ići u Europu. Svi ti zahtjevi za vizu zapravo se obrađuju preko VFS-a, globalne outsourcing tvrtke za administraciju viza i putovnica.

- Još jedan problem je da kada ljudi dođu u Hrvatsku, mnogi od njih zapravo uopće nemaju posla. Nekako su dobili radnu dozvolu, ali zapravo nemaju posao ovdje. Tri, četiri mjeseca budu bez posla, bez ikakvih primanja. Čekaju da im hrvatska agencija nađe posao - priča Gauri.

Tashi dodaje kako radnicima iz Nepala mogu biti ponuđena dva tipa ugovora - jedan je direktni ugovor koji izdaje tvrtka (poslodavac u Hrvatskoj), a drugi je ugovor koji izdaje agencija u Hrvatskoj. Stranci na rad u Hrvatsku najčešće dolaze posredstvom agencija za privremeno zapošljavanje i agencija za posredovanje pri zapošljavanju, čiji se broj od 2021. (kada su ukinute kvote za strane radnike) utrostručio i ne prestaje rasti.

Prema izvješću Ministarstva rada i mirovinskog sustava, u 2024. je evidentirano preko 800 agencija za privremeno zapošljavanje, koje rade po principu agregatora, na određeni period ustupaju radnike drugom poslodavcu i pritom se brinu za plaće, naknade i drugu papirologiju, i više od 700 agencija za posredovanje pri zapošljavanju, što znači da agencije pronalaze radnike koje će poslodavci kasnije sami zaposliti. Agencije pritom (načelno) nemaju provizije na zaradu i omogućeno im je da radnicima iz trećih zemalja ponude minimalnu plaću, a zatim ih za višu ustupe nekome od ovdašnjih poslodavaca i razliku zadrže za sebe.

- Ako vam se posreći, bit ćete direktno angažirani pod tvrtkom, potpisivat ćete ugovor s pravim poslodavcem. U suprotnom ćete biti angažirani u agenciji, a onda se desi da plaća koja je iskazana u ugovoru nije prava, da neće biti ista, da će biti problema sa smještajem, itd. Zapravo ljudi koji su željni doći u Hrvatsku često ne znaju za koga će raditi, ne mogu razlikovati agenciju od tvrtke, tj. pravog poslodavca. Nakon što dođu ovamo, često će tek nakon što rade nekoliko mjeseci doznati da su zapravo pod nekom agencijom - priča Tashi.

Ističe da je on imao sreće jer je potpisao ugovor direktno s tvrtkom u Hrvatskoj. Agencija iz Nepala organizirala je prijevoz za Hrvatsku, a smještaj u Hrvatskoj organizirao je poslodavac kod kojeg je došao raditi.

- Ako vas je zaposlio direktno poslodavac, osigurat će vam smještaj u regularnom smještaju koji tvrtka ima, i to je uglavnom u dobrim uvjetima. Ako ste zapravo zaposleni preko agencije, možete završiti u privremenom, neplaniranom smještaju. Čuo sam priče ljudi da je to dosta loše, da je puno lažnih obećanja, da od radnika traže da čekaju, da budu strpljivi za bolji smještaj - govori Tashi.

Prije nego što je stigao u Hrvatsku, nije dobio mnogo informacija o poslodavcu kod kojeg će raditi, nije znao o kojoj se točno firmi radi, i sve je ostalo “dosta skriveno”.

- Kad sam dobio radnu dozvolu, išao sam istraživati o kakvoj se firmi radi, kakav je njen status, što mi može osigurati, itd. Te vam informacije nitko ne daje, morate sami tražiti informacije, ako uopće postoji način za to - priča Tashi.

Gauri se nadovezuje i ističe kako je posebno problematično što stalno raste broj izdanih novih dozvola za nepalske radnike, a u Hrvatskoj već ima radnika iz Nepala koji su nezaposleni.

- Pa zašto se izdaju nove radne dozvole, a ne koristi radnu snagu ovdje koja je već u Hrvatskoj? Je li najvažnije da nepalske agencije plaćaju novac hrvatskim agencijama da nepalski radnici dođu ovdje, da se taj proces zarade nastavi? - pita se.

Svaka radna dozvola je dobit za hrvatsku agenciju, a na radniku ili radnici koji je već u Hrvatskoj ne može se na taj način zaraditi.

Postoje agencije za privremeno zapošljavanje i agencije koje su kao posrednik. Prije su radnici uglavnom bili zaposleni kod stvarnog poslodavca. Onda se znalo dogoditi da bi nepalski radnici napustili radno mjesto, tražili bolje prilike, bolja radna mjesta. Poslodavac je sada taj rizik za sebe smanjio tako da angažira agencije, ili osniva vlastite agencije. A agencije vide da potražnja, a time i mogućnost profitiranja raste, i počinju u rotaciji imati sve više radnika, nek se nađu kad poslodavcima zatrebaju. Posljedice su toga ono što čujemo: ljudi dođu ovdje i nemaju posla jer posao nije zajamčen. Rade za agenciju, a agencija nema posao za njih.

Svi sugovornici za kraj podcrtavaju da svaki problem ili promjena koja se dogodi u procesu dolaska radnika iz Nepala u Hrvatsku udara direktno na leđa samog radnika ili radnice. Dok se agencije i/ili poslodavci, kako hrvatske tako i nepalske, redovno naplaćuju i promptno zarađuju, radnici se zadužuju, čekaju, potplaćuju.