M: Kako si saznao za posao u Hrvatskoj i odlučio doći ovdje?

D: Zapravo, davno je to bilo da sam prvi put čuo za Hrvatsku. Htio sam doći ovdje raditi, poboljšati svoj život. Zato sam došao. I sada sam ovdje već gotovo pet mjeseci. Radim za Bolt Food kao dostavljač. U redu je. Sviđa mi se. Pokušat ću raditi ovdje i u budućnosti.

M: Htio bi ostati na duge staze?

D: Da, ali... Nešto u vezi života ovdje je teško. Jer smo novi ovdje, znaš, još smo svježi. Ali pričekajmo da vidimo kako će se stvari odvijati u budućnosti.

M: Kad kažeš da je teško, misliš li da je posao težak ili se radi o upoznavanju ljudi?

D: Pa radi se o mnogo, mnogo stvari. Posao je također težak. Ljudi također... Neki ljudi su jako, jako dobri. Neki ljudi su dragi. Ali mladi u Hrvatskoj... Bio sam napadnut četiri puta. Dva puta u Novom Zagrebu, iza Avenue Malla, zatim jednom u Dubravi i jednom u Maksimiru. Problem je što ljudi ponekad naruče na jednoj adresi, a kada mi idemo tamo dostaviti, oni nisu tamo. Sakriju se u šumi, kao u maloj džungli, i zovu nas: 'Dođite ovamo.' Onda kada dođemo do njih, odjednom je deset ljudi [gestikulira kako ga ljudi okružuju]. Ako im ne dam hranu, pretući će me [pokazuje udarac šakom]. Tri puta mi se to dogodilo.

M: Tri puta?

D: Tri puta.

M: Ajme, užasno mi je žao.

D: Zadnji put se dogodilo prije samo dva tjedna. Dostavljao sam u Novom Zagrebu. Bili su tinejdžeri, možda su imali 14 ili 15 godina. Tinejdžeri su veliki problem.

M: Stvarno mi je žao.

D: Da, u tome je stvar. Tinejdžeri su ovdje jako, jako loši.

M: Okrutni.

D: Da.

M: Žao mi je. Bojiš li se zbog toga raditi svoj posao?

D: Ponekad, kada pada kiša ili kada treba ići jako daleko za dostavu na kućnu adresu. Iz mog iskustva, u tim je prilikama opasno. Oni su - kako da kažem... Ne ponašaju se dobro tako da da… Ovisi o ljudima, ali tinejdžeri nam stvaraju problem. Veliki problem. Ako vidimo grupu, moramo se maknuti od tamo. Inače, oni će - ne znam što će učiniti, ali da...

M: Da, razumijem. Jesi li pokušao to prijaviti policiji?

D: Ne. Samo sam pokušao kontaktirati Bolt podršku. Rekli su mi: 'Ne, ne, moraš se maknuti od tamo. Trči, trči, trči.' Tako.

M: I ne pružaju nikakvu drugu podršku?

D: Ništa. Ništa. Nakon toga sam nazvao svoje poslodavce. Oni isto kažu: 'Samo se makni od tamo. Ljudi su takvi. Ako ima mladih ljudi, poput tinejdžera, nemoj ništa govoriti. Samo se makni odatle.' Samo to kažu.

M: Ne pruže ti nikakvu podršku.

D: Jer nemamo izbora. Moramo se spasiti. Zato dajemo hranu ako smo u takvoj situaciji. Onda si u redu. Čak i jedna-dvije minute razgovora s njima nam stvara veliki problem. Desilo mi se četiri puta.

M: I uvijek su to različita mjesta i različiti ljudi?

D: Da. Jednom su neki ljudi prolazili za vrijeme napada i vidjeli su što mi se događa, ali zato što sam iz Nepala, nisu pomislili: 'Ajme, u problemu je. Trebamo mu pomoći.' Ne.

M: Samo su prošli.

D: Da, samo su otišli. Kad je u Zagrebu gužva i vrhunac smjene za zaradu pa se vozimo tamo gdje je tramvajska pruga, ponekad padnemo. I ja sam jednom pao. Još me ovdje boli. [pokazuje ruku] Ni tada mi nitko nije pomogao.

M: Dakle osjećaš puno rasizma ovdje.

D: Da. To je glavni problem. Pogotovo ako su tinejdžeri u blizini, to je veliki, veliki problem za nas. Za sve koji rade u dostavi, ne samo za mene. To je veliki problem.

M: Jesu li dostavljači iz Nepala i drugih zemalja diskutirali o ovom problemu? Razgovarate li međusobno o ovome?

D: Da, ali situacija je sljedeća. Ovi dostavljački poslovi - netko je iz Nepala, netko iz Bangladeša, netko iz Indije i drugih zemalja također. Ne žele si međusobno pomoći.

M: Ljudi iz različitih zemalja?

D: Da, da. Jer su iz različitih zemalja. Ako je tamo Nepalac, naravno, doći će mi pomoći, ali mogli bi tamo biti i Indijci i Bangladežani, ali ne bi htjeli pomoći. Da sam ja tamo, nije me briga iz koje si zemlje - pomogao bih. Moram pomoći! Ali to se događa jer smo u drugoj zemlji.

M: Misliš li da i drugi ljudi doživljavaju ovu vrstu nasilja i ne prijavljuju to policiji?

D: Da.

M: Zbog straha?

D: Da. Nikad. Jednom sam se jako uplašio. Jedan od mojih prijatelja se sada preselio u drugu državu, ali prije smo radili u istoj tvrtki i živjeli u istoj kući. Bio je na biciklu, pokušavao je voziti kada ga je odjednom jedan tip u autu skoro pa udario straga, ulazeći ovako [gestikulira kako se auto okrenuo direktno da udari osobu u drugoj traci]. Pao je. Imao je nekoliko prijeloma pa nije radio možda mjesec dana. Nakon toga je napustio Hrvatsku. Jer mu se ne sviđa što nitko ovdje ne želi pomoći! Samo udari i pobjegni.

M: U ovim scenarijima, ako se netko ozlijedi i ne može raditi, pružaju li agencije ili Bolt ikakvu podršku?

D: Bolt ne radi ništa; samo naša tvrtka. Plaćaju nam zdravstveno osiguranje pa ako se ozlijedimo i odemo u bolnicu, to je besplatno.

M: I plaćaju li vrijeme provedeno na bolovanju?

D: Da, da.

M: Plaćaju uobičajenu plaću?

D: Da.

M: Dakle, tvoj je prijatelj otišao jer mu se nije svidio rasizam i ovaj mentalitet ovdje?

D: Da, da. Većina ljudi ovdje je takva. Bio sam napadnut u četiri drukčije prilike i nitko iz Hrvatske mi nikada nije prišao u pomoć.

M: A kako izgleda tvoj uobičajeni radni dan ili tjedan? Radiš li sedam dana u tjednu, šest dana u tjednu?

D: Trideset dana u mjesecu!

M: Cijeli dan, svaki dan?

D: Da, cijeli dan, svaki dan. Težak je posao, ali došli smo ovdje zaraditi novac. U ovoj situaciji, čak i jedan dan ne bivanja na cesti — to je naš gubitak. Jer druga stvar je da postoje različiti načini rada u sustavu dostave. Neki ljudi u Boltu rade za plaću, ali mi ne primamo mjesečnu plaću. Naša je plaća po danu. Ako radiš, ne gubiš. Ali ako ne radiš, gubitak je tvoj taj dan.

M: Da, ne zarađuješ nikakav novac.

D: Da, da.

M: Zarađuješ li fiksni dnevni honorar ili zaradi ovisi o tome koliko sati ili dostava obaviš?

D: Ovisi o tome kako je tvoja tvrtka organizirana. Neki ljudi imaju organizirane smjene i jedan dan ili pola dana slobodno tjedno, ali ne u mojoj tvrtki.

M: Dakle to stvarno ovisi isključivo o satima koje radite?

D: Da. Koliko zarađuješ ovisi o tome koliko radiš svaki dan.

M: Jesi li zadovoljan svojom zaradom?

D: Da. Sada je malo teže, borba je, znaš? Pretpostavljam da će u budućnosti biti bolje, zar ne? Ali trenutno, to nije ono što sam ovdje očekivao.

M: Aha. A koja su bila tvoja očekivanja? Kako si saznao za posao? Je li to bilo preko prijatelja?

D: Da, bilo je preko osobe koju poznajem. Prije sam bio vozač u Emiratima.

M: Taksi ili?

D: Ne. Također je u pitanju bila dostava, ali ne ovako, ne kao Bolt. Bila je to tvrtka za osobnu dostavu.

M: Jesi li bio tamo dugo?

D: Možda 12 godina.

M: Kako ti se svidio život tamo?

D: Bilo je dobro, ali moj san je bio doći ovdje. I zato sam se preselio.

M: I kako se to dogodilo?

D: Prvo sam se vratio u Nepal, a zatim došao ovdje.

M: A tvoji prijatelji i obitelj - rade li i oni u stranim zemljama?

D: Moj mlađi brat je još uvijek u Emiratima. Ali moja obitelj je u Nepalu. Kod kuće su. Dakle, samo je moj brat u Emiratima, a ja ovdje, u Hrvatskoj.

M: Jesi li došao s prijateljima ili sam?

D: Došao sam ovdje s prijateljima. Bili smo četiri prijatelja koji su došli zajedno istog dana. Sada su se dvoje od njih već preselili.

M: Vratili su se u Nepal?

D: Ne, išli su u druge zemlje. Dakle, sada smo samo nas dvoje. Osobno, moj san je ovdje. Želim raditi što god mogu ovdje u Hrvatskoj. Zato sam i došao. Ne želim ići nigdje drugdje. Ali vidjet ćemo što će budućnost donijeti.

M: A kako si odabrao raditi kao dostavljač?

D: Moj posao u Emiratima je bio isti pa sam zato odabrao dostavu. Činilo mi se lako. Dakle, dobro je, ali jedino što ponekad osjećam... Kad su se dogodili napadi, počeo sam razmišljati: 'Čovječe, ovo je stvarno opasan posao.'

M: Bi li želio u budućnosti preći na drugi posao? Koji bi bili tvoji snovi i želje?

D: Trenutno samo pokušavam zadržati ovaj posao, čak iako sam nezadovoljan. Neću ga mijenjati. Posao je posao, vidjet ćemo. Čekam svoje vrijeme. Ako Bolt Food ne bude zadovoljan sa mnom u budućnosti, promijenit ću posao. Pokušat ću uspjeti u životu kako god mogu.

M: Važno je imati posao koji nije previše stresan.

D: Da, sada se navikavamo na Hrvatsku. Imamo obitelj kod kuće, zato.

M: Mogu li te pitati koliko imaš godina?

D: Da, naravno! 40 godina.

M: Imaš li možda suprugu i djecu kod kuće?

D: Da, imam suprugu u Nepalu. Imam dvoje djece - dva sina! Posljednji je sada u jasličkoj dobi, a prvi sin ide u osnovnu školu.

M: U usporedbi s plaćama u Nepalu, pomaže li ovaj novac značajno tvojoj obitelji da se uzdržava? Treba li i tvoja supruga svejedno raditi?

D: Ne, ona je kućanica; brine se o djeci.

M: Želi li se i ona preseliti ovdje?

D: Da! Da, naravno. Ako je moj posao ovdje dobar i sve je... Hoću, moram pomoći i svojoj ženi i obitelji. Moram. Ali trebat će vremena.

M: Da, sigurno. Hrvatska definitivno nije jeftina zemlja.

D: Da, totalno. I meni se čini. Hrana ovdje nije baš jeftina. Skuplja je nego u Emiratima.

M: Nedostaje li ti išta od doma?

D: Da, uvijek! Jesi li bila u Nepalskom udruženju?

M: Zapravo ne! Voljela bih posjetiti. Kako je tamo?

D: Budući da sam i ja nov ovdje, svaki dan mislim samo na posao, posao, posao! Ali moram se-

M: Opustiti!

D: [smijeh] Da!

M: I upoznati prijatelje.

D: Da, upoznati prijatelje.

M: Slaviš li blagdane? Jesi li upoznao puno novih prijatelja?

D: Ne, ne, još ne. Jer ovaj početak, ovo-

M: Previše je posla.

D: Ali nakon nekoliko mjeseci, uživat ću u svemu ovdje. [smijeh] S prijateljima! I svojom kulturom.

M: Imaš li slobodnog vremena za sebe?

D: Pa teško ga je pronaći, ali kad imam malo vremena, samo izađem negdje, nazovem obitelj, malo popričamo i obavimo videopoziv, a onda završim taj dan.

M: Postoje li mjesta u tvom gradu gdje se možeš samo družiti i upoznavati ljude?

D: Samo jedno - nedjeljna tržnica! Ponekad tamo idem ujutro. Tamo je stvarno super. Jako uživam tamo! Jer ima puno ljudi! Uf, tamo je stvarno sjajno! Ali sljedeći dan nema ničega. Ničega. Pogotovo nakon što završimo s poslom, oko 10 sati u noći. Ponekad čak 11. A moj dom je jako daleko odavde. Ide se mračnom, mračnom cestom. Budući da nema svjetla, ne idemo sami kada se vraćamo kući. Sve je mračno i ne želimo riskirati napad. Nikad ne znaš gdje su opasni ljudi. Viđamo ih svaki dan. To je problem.

M: Onda se s kolegama i prijateljima koji žive s tobom dogovoriš naći se na jednom mjesto u nekom trenutku pa se zajedno vraćate doma?

D: Da, nikako sami. Nikad ne idi sama. Svaki dan se nađemo na jednom mjestu, na primjer na benzinskoj. Tamo se okupimo, a zatim zajedno idemo kući. Na taj način smo sigurni. Ako ideš sam, ne možeš reći da si siguran. Nakon 9 sati bolje je izbjegavati probleme.

M: I je li vam bilo teško uopće pronaći smještaj?

D: Da. Pokušavali smo se preseliti na novu lokaciju, u centar. Ali pravila su ovdje jako, jako drugačija. Ako bi se selio iz svog mjesta u predgrađu na novu lokaciju, morao bih sve promijeniti! Jer sve zahtijeva dokumente.

M: S policijom?

D: S policijom, da.

M: Koštaju li ti dokumenti?

D: Da, naravno. To je problem.

M: Koliko košta? Na primjer, promjena adrese?

D: Zapravo ne znam jer nam je tvrtka do sada sve osigurala.

M: Aha, oni su vam pronašli smještaj.

D: Da, tako da ne znam, ali prošli mjesec smo se pokušavali preseliti na novu lokaciju. Policija je došla odmah iduće jutro nakon useljenja. Dali su nam kaznu od 60 eura.

M: Zašto?!

D: Zato što su tražili dokumente za novu lokaciju. I zato što mi ne znamo kakva su ovdje pravila. Bili smo u policijskoj postaji gotovo 6-7 sati. Došli su rano ujutro, u 6 ujutro. Svi smo tada spavali. Odjednom je policija pokucala: 'Bok, policija, policija, policija!' Onda smo otvorili vrata i čuli: 'Pokažite nam svoje dokumente! Od vaše lokacije.' „Kada ste se doselili ovdje?“, pitaju nas. „Da, gospodine, jučer smo se doselili ovdje tako da će tvrtka poslati dokumente. Oni će znati.“ Rekli su: „U redu, u redu, ako ih imate, pokažite mi! Inače morate ići u policijsku postaju.“ Zatim smo svi otišli u policijsku postaju. I samo su nam naplatili kaznu od 60 eura. „Ako ne platite u roku od mjesec dana, udvostručit će se.“ Ostali smo u novom smještaju oko dva tjedna, a zatim smo se vratili u predgrađe. Nije bilo druge mogućnosti. Ako bi tvrtka promijenila sve dokumente, opet bi bilo preskupo.

M: U međuvremenu biste izgubili radne dozvole?

D: Da, izgubio bih dozvolu, sve. Na kraju je tvrtka sve to riješila. „Žao mi je zbog toga. Ako sve promijenimo, vaš grad, dozvole, sve, morali biste čekati.“ Zbog dozvole - jer se ne izdaje odmah. Moraš je čekati mjesec ili dva. Dakle, najbolje je bilo vratiti se na staro mjesto. Barem zasad, vidjet ćemo u budućnosti.

M: Planirate li promijeniti smještaj prije sljedeće dozvole? Prije nego što je morate produžiti?

D: Da, da, vidjet ćemo. 'Samo se strpite ovaj put, oprostite.' Tako kaže moj šef.

M: Ali kako je policija došla tako brzo? Rekli ste da ste bili tamo samo jedan dan. Mislite li da je netko od susjeda pozvao policiju?

D: Možda, možda. Ne znam. Preselili smo se 15., a sutra, 16., rano ujutro, došla je policija - bam!

M: I rekao si da vas dvoje sada živite u predgrađu?

D: Da.

M: Je li to stan?

D: To je kuća s tri kata.

M: Aha, znači svatko ima svoj kat za sebe?

D: Da, da. Naš smještaj je jako lijep.

M: Plaćate li puno za to?

D: Ne, ne.

M: S obzirom na to da živite prilično daleko, pretpostavljam da ne kuhate ručak svaki dan sami. Dakle, kada si na svojoj dnevnoj pauzi ili nešto slično, imaš li omiljeni restoran u koji voliš ići? Što voliš jesti ovdje u Hrvatskoj?

D: Ponekad naručimo ručak u našem nepalskom restoranu.

M: Da, u Draškovićevoj!

D: Da! Ponekad zajedno idemo tamo, a ponekad napravimo i kod kuće.

M: Aha, pa ponesete sa sobom.

D: Da, da.

M: A što preporučuješ iz nepalskog restorana? Što da probam?

D: Trebala bi probati jedno od najboljih nepalskih jela - dal bhat! To je naša tradicionalna hrana. Onda bi isto trebala probati ovo: momos. To je jedno od naših najpoznatijih jela! [gugla da pokaže sliku]

M: Oho, izgleda izvrsno.

D: Možeš ih jesti s juhom ili bez juhe.

M: Je li meso unutra?

D: Da, piletina ili neko drugo meso koje voliš. Ako voliš piletinu, piletina; ako voliš govedinu, govedina; ako voliš svinjetinu, svinjetina.

M: Što bi preporučio?

D: Ja volim govedinu.

M: Morat ću otići i probati nepalsku hranu!

D: Molim te! [smijeh]

M: A družiš li se ikada s Hrvatima? Imaš li prijatelje iz Hrvatske?

D: Ti si prva!

M: Pa onda bismo trebali zajedno otići u nepalski restoran! Osjećaš li da ti je jezik prepreka u svakodnevnom životu?

D: Da, da. Kad sam došao u Hrvatsku, pokušali smo naučiti hrvatski jezik jer smo u to vrijeme imali malo slobodnog vremena. Išao sam u Booksu. Naučili smo neke riječi, ali sada nemamo vremena za učenje. Svaki dan je samo rad, rad, rad. Svaki dan moram raditi 14 sati. Zbog toga nemam vremena, ali naučili smo neke riječi. Jedan dan - jednu riječ. Kao 'dobar dan', 'hvala', 'kako ste', 'molim', 'oprosti'.

M: Kad kažeš da radiš 14 sati dnevno, je li to zato što ako bi radio manje, ne bi imao dovoljno novca za poslati kući?

D: Da. Radimo to za novac. Ne zarađujemo dovoljno novca ako ne radimo 14 sati dnevno. Pravila naše tvrtke su da u jednom mjesecu, bez obzira na sve, moramo zaraditi 800 €.

M: Minimum?

D: Minimum. To je za tvrtku. A ostatak novca - to je naše. Dakle, u jednom danu moramo zaraditi gotovo 60+ eura. Ako zaradimo 60+ eura u jednom danu, dobit ćemo 50 posto. Polovica novca ide tvrtki, a polovica nama.

M: A zašto njima ide tako visok iznos?

D: Ne znam.

M: Jesu li oni obavili proces ishođenja vize za vas?

D: Sve. Da.

M: U redu, dakle oni plaćaju za vas, a vi im vraćate taj novac na ovaj način.

D: Da. Osiguranje i to. To je za naš život. Zatim za sve ostalo, poput najamnine kuće, najamnine vozila, osiguranja - 800 € uključuje sve to, plus nešto za tvrtku. Ostatak koji zaradimo iznad 800 € je naš.

M: Ima li taj dogovor rok? Recimo da radiš za tvrtku oko 2 godine, a oni kažu: 'U redu, prvu godinu morate platiti 800 jer smo vam nabavili papire za Hrvatsku, avionsku kartu, vizu, a nakon prve godine uzimamo 400.' Ili se to ne mijenja?

D: Ne.

M: Je li ovo tipična vrsta ugovora?

D: Ne baš tipična. Prije je bilo jako lijepo raditi za Bolt. Sad ću ti pokazati u čemu je problem. [otvara aplikaciju] Ovo je naša aplikacija. Bolt Food aplikacija. Ovo je moja zarada. U čemu je problem? Prije Bolt nije bio ovakav. Tek su ga sad izmijenili na ovaj način, dijeleći ukupnu bruto zaradu. Jer ovo je moja zarada. 1000 i nešto. Sada Bolt naplaćuje toliko novca [pokazuje drugu kategoriju ispod bruto zarade]. Gotovo 150€. Ovo je za Bolt Food. Sada je jako, jako teško raditi.

M: Da, jer i oni uzimaju više novca.

D: Uzimaju više novca. Dakle, Bolt Food uzima 15% od nas, a tvrtka uzima 10%. Dakle, ukupno je 25%. Ako zaradim 2200€, onda oko 1400€ ide Bolt Foodu i tvrtki, a ostatak je naš. Zaradim 700, 800. Prije je bilo samo pola-pola. Ali sada nam i Bolt naplaćuje. Dakle, sada je preteško. Od ožujka su promijenili pravila, odnosno sustav.

M: Jesu li objasnili zašto? Da zarade više?

D: Da.

M: A kako je bilo u Emiratima? Jesu li ti uvjeti rada tamo bili bolji?

D: Da, malo, jer sam tamo dostavljao iz auta, a ovdje sam s ovim biciklom tako da…

M: Već je opasnije.

D: Da, opasnije je. Ako usporedim današnji posao dostave s Emiratima, samo što se tiče posla, Emirati bi mi bili bolji.

M: Je li ti plaća tamo isto bila bolja?

D: Da, plaća je također bila bolja.

M: Što je onda bila velika motivacija za preseljenje u Hrvatsku? Koja su bila tvoja očekivanja kada ste došli ovdje?

D: Pa radio sam tamo dugo - gotovo 12 godina. Trebala mi je promjena. Mislio sam: 'Što god bilo, otići ću u Europu.' To mi je bilo u glavi. Europa je Europa. Uvijek sam mislio: 'Jednog dana moram otići tamo. U Hrvatsku.' Zato. Onda sam došao ovdje, sad ćemo vidjeti što će se dogoditi.

M: Koje su bile neke od tvojih ideja prije dolaska ovdje? Kako si zamišljao ljude ovdje i što si znao o Europi i Hrvatskoj?

D: Neki poznanici su rekli: 'U redu, dođi u Hrvatsku. Hrvatska je dobra zemlja, to je Europa. Samo dođi i probaj na nekoliko mjeseci. Moraš doputovati ovdje pa ćeš vidjeti kako će ići i što misliš.' I tako, sada sam ovdje odnedavno i to se događa! To je život.

M: Donio si odluku i ideš.

D: Da. 'Jednog ću dana otići tamo' - to znači uvjerenje! Dakle nikad se ne osjećam loše zbog svog života. Što god bude potrebno, radit ću u Hrvatskoj i usrećiti svoju obitelj.

M: Sad kad razmisliš o tome, da sutra imaš idealnu životnu situaciju, kako bi izgledao tvoj život u Hrvatskoj?

D: Volio bih imati restoran! Razmišljam o tome kako ovdje postoje samo dva ili tri restorana za Nepalce. Zato mi je plan u budućnosti otvoriti jedan restoran u centru grada koji je najbolji dio grada.

M: Naravno. Indijci su već uspjeli; sada je red na Nepalce!

D: Da, ima puno Indijaca.

M: Usput, ima li ovdje i puno žena unutar nepalske zajednice u Zagrebu i gdje rade?

D: Mislim da puno njih radi u tvornicama. U industrijskoj zoni, u proizvodnji.

M: Možda bi moje zadnje pitanje bilo je li ti teško pronaći informacije u Hrvatskoj? U vezi s tvojim pravima, poput informacija o policiji, školovanju, obrazovanju, zdravstvu; kako pristupiti tim institucijama. Je li teško doći do tih informacija?

D: [klima glavom u znak potvrde]

M: Što se tiče ovih informacija, što misliš da bi država mogli učiniti kako bi vam olakšala život? Bi li, na primjer, volio imati prevoditelje koji rade u policiji ili bolnicama? Ili neke promjene u zakonu kako bi se Nepalci osjećali sigurnije i bolje u Hrvatskoj?

D: Da, naravno. Većina Nepalaca želi ostati, ali glavna stvar je da se pravila ovdje stalno mijenjaju. Vladina pravila, zakonodavstvo. To je malo problematično. Ne možemo sve pratiti na vrijeme jer moramo raditi svaki dan, svaki dan, svaki dan, tako da... Posebno je problematično ako želite promijeniti posao jer ne znamo hrvatski.

M: Da, ako se dobro sjećam, morate ostati na jednom poslu oko godinu dana prije nego što se možete ponovno prijaviti.

D: Da, da. Nakon toga, ako želim promijeniti posao, ne mogu to učiniti brzo jer moram čekati mjesec ili dva. To je problem. Većina Nepalaca ovdje radi u dostavi. Imaju isti problem. I većina njih ne zna govoriti hrvatski. Također ne govore engleski, tako da ne znaju dobro objasniti probleme i pravila jedni drugima.