Strani radnici postali su nezaobilazna vizura našega grada. Obnavljaju naše bolnice, vraćaju nam ostatak u dućanu, donose kavu, ali možda su i najprepoznatljiviji dostavljači koji nam u svojim zelenim, žutim i plavim torbama dostavljaju hranu, kućne potrepštine ili, pak, vešeraj.
Prije samo deset godina ulice naših gradova nisu bile načičkane raznobojnim dostavljačkim torbama. Kada su 2018. godine digitalne platforme ušle na hrvatsko tržište, obećavale su brzu zaradu i fleksibilno radno vrijeme. Radnicima, tj. “partnerima”, kako ih opisuju platforme, obećavalo se kako mogu biti svoji šefovi i raditi koliko hoće i kada hoće. Tada je taj “san” o fleksibilnosti živjela uglavnom domaća radna snaga.
Kada su tek ušle na tržište platforme su nudile bolje uvjete (bolja plaćanja dostave, bonuse) u pokušaju da privuku radnike, ali i klijente. Međutim, bez obzira na velika obećanja, radnici su vrlo brzo na svojoj koži osjetili sve probleme platformskog rada – rad na crno ili više od vremena propisanog ugovorom, nezaštićenost, negiranja njihovih prava kao radnika, kao i prebacivanje sve odgovornosti na radnika (poput osiguranja vozila). I mit o fleksibilnosti bio je i ostao upravo to – mit, jer radnici vrlo često moraju biti uključeni u aplikaciju za dostavu u određeno vrijeme, tj. u razdobljima najveće potražnje.
Uostalom, na takav modus operandi koje platforme imaju u svim državama u kojima su prisutne godinama upozoravaju i sindikati. Kritičari ovakvog načina rada ističu kako se platforme sve više oslanjaju na podugovarače. Radnici se autsorsaju raznim posrednicima i platforme time postavljaju sve više barijera između sebe i radnika, što ih štiti od bilo kakvih obaveza koje bi kao poslodavci imali.
“Digitalne platforme prihvatile su, testirale i usavršile prakse konstantnog nadzora, kapricioznog upravljanja, nepredvidljivog planiranja rada i nejasne discipline”, piše Europski sindikalni institut (ETUI).
Za dostavljače ni riskiranje vlastitog zdravlja nije ništa novo. Oni po svakakvim vremenskim uvjetima – na biciklima, mopedima, skuterima, u automobilima – svaki dan provode sate i sate na cesti, u prometu, kako bi obavili svoj posao. I pandemijske 2020. godine dostavljači su bili jedan od rijetkih dostupnih poslova za brojne naše sugrađane bez posla, ali su se i pokazali kao jedni od onih nasušno potrebnih radnika (eng. essential workers) koji su tada dostavljali hranu, lijekove i sve druge potrebne potrepštine.
U Hrvatskoj su od početka stvari bile “uređene” tako da radnici preko digitalnih platforma, a prvenstveno ovdje govorimo o dostavljačima, rade ili “samostalno” (putem samozapošljavanja preko firme ili obrta, uglavnom paušalnog) ili posredstvom agregatora (“posrednika” između platforme i radnika, koji radnika formalno zapošljava i uzima postotak). S vremenom su neke platforme dostavljačima omogućile da se direktno zaposle kod njih, ali točan broj nije poznat.
Radnici udruženi u inicijativu ReWolt prosvjedima su upozoravali na problem agregatora ili, kako su ih oni zvali, aligatora te pozivali na njihovo ukidanje. Agregatori posluju u sivoj zoni, dostavljačima uzimaju proviziju, a ne preuzimaju druge obaveze poslodavca. Radnici su nezaštićeni i prepušteni sami sebi na brigu dok istovremeno plaćaju i platformama i agregatorima, ali i vlastito dostavno vozilo (koje god ono bilo), kao i gorivo, navodili su iz ReWolta.
Ali aligatora u ovoj priči ima puno. I svi uzimaju postotak od zarade.
Na tržištu rada situacija se drastično mijenja 2021. godine i dolazi do još većeg kaosa. Naime, od te godine Hrvatska više nema kvotni sustav za izdavanje radnih dozvola, već se on liberalizira. Dolazak stranih radnika kako bi popunili deficitarna zanimanja je slobodan, a u drugim slučajevima Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) provodi tzv. test tržišta, tj. provjerava ima li na domaćem tržištu radne snage. Ako nema, poslodavac može dovesti strane radnike.
Godinama su među najbrojnijim stranim radnicima u Hrvatskoj bili radnici iz Bosne i Hercegovine i Srbije. Situacija se sad mijenja. Samo je u 2024. godini izdano ukupno 206.529 dozvola za boravak i rad, njih najviše radnicima iz BiH, potom iz Nepala, Srbije, Indije i Filipina. Samo u prva tri mjeseca 2025. godine izdano je 53.662 dozvola za boravak i rad, i to njih najviše radnicima iz Nepala.
Dakle od stranih radnika profitiraju svi – platforme koje pune radna mjesta, poslodavci koji nalaze jeftinu, često ucijenjenu, radnu snagu, kao i najmodavci. Među najvećim profiterima su upravo agencije i agregatori.
Radnici nerijetko agencijama plaćaju između 7.500 i 10.000 eura kako bi došli u Hrvatsku. Cifre rastu kako se povećava i usložnjava broj posrednika između radnika i poslodavca. Događa se i da se cijele obitelji zadužuju kako bi platili velike iznose potrebne da radnik/ca dođe u Hrvatsku. Kada dođu ovdje, uz troškove vlastita života, otplaćuju i kredite u domovini i pomažu obitelji. Radno vrijeme je uglavnom više od 40 sati tjedno koliko je stipulirano Zakonom o radu. Radnici izjavljuju kako rade i po šest dana tjedno, od osam do deset pa i 12 sati dnevno. Dostavljači znaju biti “stimulirani” dodatnom zaradom, tj. bonusima koje dobivaju na broj obavljenih dostava pa mogu zaraditi više od minimalne plaće na koju su najčešće zaposleni. Prosječna bruto plaća dostavljača u 2024. godini iznosila je 865,40 eura.
Uz eksploataciju, sve više jačaju narativi protiv stranih radnika. Često se priča o tome kako su “strani radnici spustili cijenu rada”. Stav je to koji dijeli i dio domaćeg stanovništva, iako nisu strani radnici ti koji spuštaju cijenu rada, već poslodavci koji iskorištavaju priliku. Strani radnici popunjavaju poslove za koje odavno nema domaće radne snage koja je emigrirala.
Podaci pokazuju i to da je došlo do nevjerojatnog rasta broja radnika na minimalnoj plaći. Recimo, u listopadu krizne 2014. nešto više od 30.000 radnika radilo je za plaću jednaku ili nižu od minimalne, a danas ih za minimalac radi čak 250.000. U deset godina broj radnika na minimalnoj plaći porastao je za čak osam puta!
Često se govori i o tome kako su strani radnici povećali cijene najma stanova, iako cijenu najma nisu podigli radnici, već najmodavci koji iskorištavaju situaciju. I dok stanovi postaju nepriuštivi većini stanovništva, sami strani radnici često žive u nehumanim uvjetima.
Na probleme s kojima se strani radnici u svim djelatnostima suočavaju upozorava i Pučka pravobraniteljica u izvješću za 2024. godinu. Radnici su se između ostaloga žalili na to da su radili bez dozvole za boravak i rad, da im poslodavac nije isplatio ugovorenu ili obećanu plaću, da im je dio plaće isplaćen "na ruke"; žalili su se i na nezakoniti prekovremeni rad, uskratu prava na odmor, neprijavljivanje ozljede na radu, nesklapanje ugovora o radu kao i na nezakoniti otkaz.
Sve je više napada na strance, a pogotovo stane radnike. Podaci MUP-a koji se iznose u izvješću navode da je od 1. siječnja do 31. srpnja 2024. godine evidentirano 326 kaznenih djela na štetu stranaca u RH, s 527 žrtava, a zabilježen je porast kaznenih djela prijetnji, dovođenja u opasnost života i imovine opće opasnom radnjom ili sredstvom, teških krađa, razbojništava i nasilničkih ponašanja.
Jedan od šokantnijih incidenata desio se krajem 2024. godine u Splitu, kada je došlo do više napada kamenjem na strane radnike. Oni su tada, iako u strahu, morali nastaviti raditi. Neki su se i organizirali te su tijekom vikenda kada su se zbili napadi održali neku vrstu tihog štrajka, strahujući što bi im se moglo dogoditi jer su – zbog prirode posla – sami, na biciklu ili skuteru, nažalost i laka meta. Uz napade, nisu rijetke niti krađe hrane uz prijetnje te krađa novca.
I dok brojni profitiraju, na leđima naših sugrađana prelama se lažna dihotomija “mi/oni”. Odnos prema njima reflektira se i na nas. S druge strane zrcala stoje ljudi koji su došli u Hrvatsku u potrazi za boljim životom.